Srednja škola fra Andrije Kačića Miošića Makarska

29. ožujka obilježava se 110. obljetnica smrti hrvatske slikarice Slave Raškaj...

Na displeju u školskoj knjižnici donosimo prikaz njezinih radova i životopis umjetnice.

AUTOPORTRET Slave Raškaj

110. obljetnica smrti

Slava Raškaj rođena je u Ozlju 2. siječnja 1877. godine. Kroz Ozalj protječe rijeka Kupa koja će biti čest motiv Slavinih akvarela, kao i ostatak prirode koja ju je okruživala i bila inspiracija za većinu njezina opusa. Vrijeme je provodila crtajući upravo prirodu koja ju je okruživala - priroda joj je bila prva inspiracija.

Gluhonijema, osnovnu i srednju školu završila je u Zavodu za gluhonijemu djecu u Beču od 1883. do 1892. godine. Već pri ishođenju mjesta u bečkom Zavodu za gluhonijeme Vjekoslav Raškaj se susretao s problemima koji su dolazili od negativnog odnosa tadašnje javnosti prema gluhonijemim osobama. U to vrijeme su gluhonijeme osobe smatrali duševno zaostalim, a u takvom okruženju gluhonijemi su bili obilježeni za cijeli život.

U Beču dobiva prve poduke iz crtanja, te nastaju njeni prvi zabilježeni crteži. U to razdoblje spadaju crteži tušem pod nazivom „Oklop i oružje I. i II.“ iz 1892. To su manji crteži tušem u obliku vinjete gdje nam naziv jasno ukazuje što se na njima nalazi.

S petnaest godina Slava napušta Zavod.

Prva osoba koja je zapazila Slavin talent je bio Isidor Kršnjavi. Na njegov prijedlog Slava Raškaj dolazi u Zavod za gluhonijeme u Zagrebu. Tako 1895. godine Slava Raškaj polazi Kraljevsku žensku stručnu školu u Zagrebu, tečaj za umjetno obrtno risanje, te kroz dvije školske godine 1895./96. i 1896./97. završava tečaj s odličnom ocjenom. U prvoj godini, 1895./96., zbog bolesti Štefane Hribar, Slavu podučava Ivan Bauer sin slikara Josipa Bauera. U drugoj godini, 1896./97., podučavala ju je slikanju Štefana Hribar rođena Klaić i sama slikarica. Paralelno s tom podukom Slavu je podučavao i Bela Čikoš Sesija, koji ju je podučavao sve do 1902. godine, i to besplatno. Učio ju je radu u raznim tehnikama. Prve Slavine radove, nastale pod utjecajem Čikoševa akademskog slikarstva, možemo nazvati nekom vrstom tehničkih vježbi. Radi se o slikama s motivima mrtve prirode gdje je bitno bilo dočarati teksturu materijala.

U jesen 1899. godine ponovno je na stanu u Zavodu za gluhonijeme, ali se razbolijeva i javlja se početni stadij tuberkuloze pluća. Nekako se zalječuje, ali i ne izlječuje. Početkom 1900. godine na liječenju je u Opatiji, gdje nastaje samo jedan prikaz obale u akvarelu. Ljeto 1900. godine boravi u Ozlju gdje nastaje niz crteža i portreta ljudi iz njene okoline.

18. lipnja 1902. godine Vjekoslav Raškaj dovodi Slavu u Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu s liječničkom svjedodžbom koju je potpisao kotarski liječnik Ferdo Sluga. Umrla je 29. ožujka 1906., primivši sakramente umirućih, u bolnici u Vrapču od tuberkuloze i pokopana na groblju župne crkve u Stenjevcu, posmrtni ostaci nesretne gluhonijeme slikarice preneseni su na groblje kraj crkve Sv. Vida u Ozlju devedesetih godina dvadesetog stoljeća.

Njeni akvareli predstavljaju najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Od svih naših slikara koji su se prije nje bavili akvarelom, imala je najviše osjećaja za omjer pigmenta i vode u akvarelnom postupku. Stoga njezin akvarel, fluidan i lak, predstavlja upravo primjer idealnog akvarela, a jednako su lepršavo uvjerljivi i njezini pasteli. U umjetničkom stvaralaštvu Slave Raškaj mogu se uočiti dvije faze. U prvoj – crtež i boja izraz su čiste opservacije – kristalno jasan doživljaj ljepote prirode. U drugoj slikarskoj fazi, Slavini radovi su najprije izraz impresije, i u tom raspoloženju nastaju njezina najbolja djela – akvareli "Kruške", "Suncokreti", "Potočnice", s transparentnom pozadinom. Opet se vraća motivima u prirodi. Tada nastaje jedan cijeli ciklus pod nazivom "Lopoči" najpoznatiji Slavini radovi pod dojmom slikovitog jezera u zagrebačkom botaničkom vrtu.

Godine 1898. Slava je naslikala i svoj poznati "Autoportret".

U Ozalj se vratila 1899. godine gdje nastavlja slikati akvarele na otvorenom, pejzaže, te sve što je naučila u Zagrebu primjenjuje na ove prikaze pejzaža.  Ona dijelove papira ostavlja neispunjene bojom, potpuno bijele, što doprinosi još nježnijem slikarskom izričaju, a jedan od tih radova je „Ozalj u snijegu“. Nježnim potezima (više mrljama) zelenkaste boje slika dijelove pejzaža dok veći dio, koji je prekriven snijegom, ostavlja bjelini papira.

Slava neke radove izrađuje u tehnici pastela. Ovaj puta se ne radi o pejzažima već prikazima ljudskih likova. U njima je pak opet vidljiv utjecaj Čikoša – naročito u bojama koje koristi – zlatnožutoj i plamenocrvenoj. „Portret gluhonijeme djevojčice“ iz 1899. godine vrhunac je njenih pastelnih radova.

U zadnjim godinama života i stvaralaštva ne nalazimo velik broj radova. Naprotiv, radi se samo o osam medaljona u tehnici akvarela na kojima prevladava motiv žene.