Srednja škola fra Andrije Kačića Miošića Makarska

Svi mi koji radimo s djecom ne smijemo zaboraviti i zanemariti svoju dužnost da vidimo i prepoznamo da djeca pate. Ako ne znamo dovoljno o toj problematici naša je dužnost educirati se, naša je dužnost propitivati u kojim uvjetima djeca žive, kao što je naša dužnost prijaviti nadležnim institucijama svaku opravdanu sumnju na štetno postupanje prema djeci.

Moramo imati građanske hrabrosti i profesionalne odgovornosti. Svi oni koji vide, a prave se da ne vide i ne reagiraju, oni su promatrači, a samim time i sudionici u zlostavljanju. 

Tko bi  trebao zaštiti dijete od zlostavljanja i zanemarivanja? Načelno, dječji život i dobrobit ima tri kruga zaštite koji se preklapaju: najbliži djeci su roditelji/skrbnici, potom susjedi i rođaci, odnosno oni koji su u bliskom i svakodnevnom kontaktu s djetetom, a u trećem su krugu stručnjaci koji rade s djecom u sustavu zdravstva, odgoja i obrazovanja, policije i pravosuđa.

Činjenica je da u Hrvatskoj stručnjaci koji rade s djecom (odgojitelji, psiholozi, pedijatri, liječnici obiteljske medicine, učitelji) u odnosu na stvarni broj slučajeva malo prijavljuju sumnju na bilo koji oblik zlostavljanja kao i na zanemarivanje, iako je svaki stručnjak koji radi s djecom zakonom obavezan, prijaviti svaku opravdanu sumnju da postoji zlostavljanje.

Je li razlog za tako malo prijava od strane stručnjaka koji rade s djecom, još uvijek niska javna svijest, nelagoda zbog miješanja u nešto što smatraju da se treba riješiti u okviru obitelji, to što izbjegavaju imati posla s policijom, centrima za socijalnu skrb, pravosuđem… Je li razlog strah od bijesa, osvete, prijetnji, pritisaka prijavljenih roditelja/skrbnika? Je li razlog neprijavljivanja nedostatak profesionalne odgovornosti i građanske hrabrosti?

Jesu li to isto razlozi zbog kojih ne reagiraju rodbina i susjedi djece? I zašto, nakon što slučaj dospije u javnost, često čujemo od susjeda kako kažu novinarima da su sumnjali da se tako nešto događa. Pri tome, nitko ih ne poziva na odgovornost zašto, kad su već nešto primijetili i sumnjali, nisu reagirali.

Pozivamo i medije da svoj posao rade u skladu s etičkim kodeksom struke, kloneći se senzacionalizma i intervjuiranja direktno pogođenih, traumatiziranih i tugujućih ljudi koji su izuzetno ranjivi i osjetljivi, a medijska izloženost doprinosi riziku dodatne traumatizacije kroz iznošenje neprimjerenih informacija o privatnim i vrlo osobnim temama.

Ako zaista odlučimo da ćemo zaštititi djecu, onda to znači da svi mi, bilo da smo stručnjaci koji rade s djecom ili susjedi ili rođaci ili tek slučajni svjedoci preuzimamo na sebe odgovornost da odmah čim posumnjamo na zlostavljanje i zanemarivanje djece i reagiramo. Reagiranje znači da prijavimo sumnju policiji, državnom odvjetništvu odnosno centru za socijalnu skrb. Jedan telefonski poziv može biti dovoljan da se pokrene sustav.

Svi mi koji radimo s djecom ne smijemo zaboraviti i zanemariti svoju dužnost da vidimo i prepoznamo da djeca pate. Ako ne znamo dovoljno o toj problematici naša je dužnost educirati se, naša je dužnost propitivati u kojim uvjetima djeca žive, kao što je naša dužnost i da prijavimo nadležnim institucijama svaku opravdanu sumnju na štetno postupanje prema djeci.

Moramo imati građanske hrabrosti i profesionalne odgovornosti, inače se ne bi trebali baviti ovim poslom. Svi oni koji vide, a prave se da ne vide i ne reagiraju, oni su promatrači, a samim time i sudionici u zlostavljanju. 

prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander

Više o sljedećim pitanjima:

Zašto se premalo prijavljuje sumnja na zlostavljanje i zanemarivanje djeteta?

Zašto je sustav zaštite djece često spor i neefikasan?

Zašto se prozivaju samo stručnjaci koji prijavljuju sumnje na zlostavljanje i zanemarivanje djece?

pročitajte na stranicama

Ako samo promatraš, kao da zlostavljaš | Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba (poliklinika-djeca.hr)

https://zgpd.hr/2021/04/06/961/