U ožujku smo ugostili Domagoja Jakopovića Ribafisha u našoj školi. Ribafish je učenicima održao predavanje o ekologiji i svom projektu RokOtok, a nakon predavanja pridružio se učenicima u akciji čišćenja Parka fra Jure Radića.
Nakon akcije čišćenja naše su učenice s njim napravile intervju koji donosimo u nastavku.
Kako ste došli na ideju o projektu i koji je njegov cilj?
Znaš kako… kad ti se dogodi nešto tako veliko i teško, ili potoneš ili pokušavaš pronaći neki smisao. Sin i ja smo stalno pričali o otocima, o moru, o tome kako ćemo ih sve obići zajedno. I onda sam jednog dana skužio da to obećanje ne želim pustiti da umre s njim. Prvo sam mislio: nema šanse, nisam ja nikakav superheroj ni sportaš. Ali more ti nekako sve posloži u glavi. Cijeli projekt bio je zbog toga da pokažem koliko treba voljeti roditelje i djecu te kako se obećanje treba ispuniti.
Je li vas to spasilo da ne upadnete u depresiju zbog njegove smrti?
Apsolutno. Jako malo ljudi ima takvu nesreću da im se to dogodi, ali i jako malo ljudi iz nje se izbavi. To te totalno promijeni, slomi te napola, isisa ti sav život i onda ideš ispočetka. Kao LEGO kockice – kad su zajedno, čine cjelinu, a kad ih razbiješ, nisu ništa.
Što ste naučili tijekom dočeka na otocima i putovanja?
Svaki doček bio je poseban i prekrasan. Okupilo se stvarno puno ljudi, čak i na manjim otocima. Primjerice, na otoku Rivnju, koji ima samo 17 stanovnika, svih 17 me dočekalo i pripremilo ručak. Takve stvari stvarno ostanu u sjećanju.
Pričao sam i s djecom pa sam shvatio da današnje generacije imaju puno više mogućnosti i bolje uvjete za napredovanje nego prije – mobitele, računala, internet i sve što im može pomoći da lakše uče i razvijaju se. Ali isto tako imam osjećaj da danas ima previše ogovaranja i ismijavanja, a premalo kvalitetnih, konstruktivnih i pametnih stvari koje bi ljude stvarno gurale naprijed.
Ja bih, iskreno, u škole uveo predmet koji bi se zvao „Život“. Djecu bi trebalo učiti snalaženju u prirodi, osnovnim životnim vještinama i planiranju budućnosti, umjesto da bubaju neke stvari koje im kasnije možda nikad neće trebati u životu.
Na kraju, bez obzira na to što današnja djeca imaju više izbora i mogućnosti, mislim da im i dalje nije nimalo lako.
Što mislite o komunikaciji i odnosima s roditeljima?
Velika većina roditelja zapravo je perfektna i želi sve najbolje za svoju djecu, ali isto tako roditelji ne shvaćaju da se vama nešto događa. Mislim da je jako bitno da komunicirate sa svojim roditeljima. Primjerice, kada dođete doma, ispričajte svojim roditeljima što se dogodilo u školi. Ne mora to uvijek biti nešto posebno, možete im ispričati i neki vic.
Komuniciranje, samo puno komuniciranja oči u oči. Jako je bitno gledati nekoga u oči. Bolje je nekome nešto reći oči u oči nego poslati poruku, jer tada dolazi do bolje komunikacije.
Kada pošaljemo nekome poruku, ona ne mora uvijek biti prenesena na način na koji smo mi mislili nešto reći. Također, komunicirajte sa svojim bakama i djedovima jer nikad ne znate što se može dogoditi. Vaša generacija ima puno više mogućnosti nego što je naša imala, tako da to dobro iskoristite.
Je li vas projekt RokOtok na neki način izvukao iz depresije nakon sinove smrti?
Apsolutno. Jako malo ljudi ima tu nesreću da im se tako nešto dogodi, a opet jako puno njih uspije pronaći način da nastavi živjeti i kasnije vodi normalan život. Ja sam danas potpuno drukčija osoba nego prije. Takav gubitak vas slomi napola, iscrpi svu životnu energiju i ostavi vas bez snage. Onda krećete ispočetka, korak po korak. Meni su na tom putu neizmjerno pomogli dobri ljudi koje sam upoznao te priče koje sam čuo tijekom projekta RokOtok. Upravo su mi oni dali snagu da nastavim dalje i pronađem novi smisao.
Koji Vam je bio najteži trenutak tijekom plivanja?
Svaki trenutak je dragocjen i težak, poput sedam i pol sati plivanja od Mljeta do Korčule i šest sati od Visa do Hvara. Dvije najteže dionice bile su od Visa do Biševa i između Korčule i Lastova. Svi vi valjda imate nekakav najljepši trenutak sa svojim roditeljima. Moj sin i ja smo jedan dan išli na Lastovo, tamo smo stopirali, jeli mesni doručak iz konzerve, okupali se i zaspali na putu natrag. Tada mi je sin rekao da mu je to bio najljepši dan u životu. Kad sam otplivao tu dionicu do Lastova, koju nitko osim mene nije preplivao, rasplakao sam se. Svi mi govore da je sve zapisano i da se moralo tako dogoditi, ali ne znam više u što vjerovati. Zahvaljujući projektu RokOtok upoznao sam 8000 djece. Ako je barem jedan dio od njih nešto zapamtio, mislim da je projekt uspio.
Kako vidite budućnost projekta RokOtok?
Jako je teško pronaći brod i posadu koja te prati tijekom plivanja, tako da mislim da od plivanja više nema ništa. Mislim napraviti nekakav maraton jednom godišnje gdje bi, kako bi mogao plivati, morao skupiti veću količinu plastike od koje bi poslije dobio medalju. Loše je stanje s ekologijom danas i hvala vam što ste danas isprljali ruke.
Što ste Vi sami naučili o sebi tijekom plivanja u sklopu projekta RokOtok?
Jako sam zavolio plivanje i otoke. Shvatio sam kako, unatoč lošim ljudima koji danas vladaju svijetom, postoji još više dobrih ljudi, onih koji će te podržati i zagrliti. Ovaj projekt me izvukao iz depresije i lošeg stanja, što se može promijeniti iz dana u dan. Nekada se probudim nikakav, odem na groblje i isplačem se, ne da mi se ništa, a nekada imam volje otići negdje, na primjer kod vas u Makarsku, i ispričati priču.
Razgovor vodile: učenice 2.e – Rita Kučeković, Katarina Blažević, Magdalena Jurić te učenice 3.j – Karla Kovačević i Dina Jelavić