Antun Gustav Matoš

(Tovarnik, 13. lipnja 1876. –Zagreb, 17.ožujka 1914.)

hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist, putopisac.

Dani hrvatskoga jezika 11.-17.ožujka

Matoš je ušao u književnost kao pripovjedač novelom Moć savjesti 1892. god. i ubrzo se svojim novelama, pripovijestima, kritikama i esejima koje su izlazile u periodici nametnuo kao vodeća književna ličnost. Umjetnost je držao istinskim smislom postojanja. Kao učenik parnasovaca i simbolista, oduševljeni čitalac Poeove, Merimeove i Maupassantove proze borio se protiv domaćeg diletantizma i zastupao visoke europske kriterije. Iako je dosta izbivao iz domovine, oslonac za svoj rad crpio je upravo iz nje, njezine prošlosti kao i aktualnih zbivanja pokazujući kako nema dobre literature bez snažnih veza s tradicijom.

Matošu su za života objavljene tri zbirke skica, crtica, pripovijedaka i novela:

Iverje, 1899., Novo Iverje 1900. i Umorne priče, 1909..

Neovisno u kojoj su zbirci, svaka od njih izgrađena je na rafiniranom lirizmu, simbolički obojena i psihološki motivirana dok ih tematski možemo podijeliti na realističkim postupcima koncipirane novele u kojima se aktualizira politička situacija, unose autobiografski elementi, a nerijetko i s blagom satirom i podsmijehom ocrtavaju negativne društvene pojave i novele prepune simbola i bizarnih motiva izgrađene na začudnom, iracionalnom, halucinantnom, nerealnom. U ovom dijelu njegove novelistike pisane u poeovskoj atmosferi i fabula je minimalizirana, dominira psihološka analiza čudnih individua, a simbolima (miš, iglasto čeljade,…) Matoš objašnjava onu ružnu stranu stvarnosti o čiju se grubost nepovratno razbijaju svi snovi.

Motiv ljubavi uz koju se uvijek veže i smrt osnova je svih novela ovog kruga (Camao, Balkon, Cvijet s raskršća,…). Opsjednutost lijepim, čežnja za harmonijom i ljubavlju, redovito se prelamajući na razočarenjima, banalnostima koje život neumitno nosi , osnova su tragediji njegovih junaka.

Česta je simbolika cvijeta u njegovoj prozi. Cvijet asocira težnju za nedohvatnim, tajanstvenim , lijepim i usko se vezuje uz njegove ženske likove koje iscrtava kao apstraktne, čiste i nestvarne.

Matoš je, kao pravi impresionist, veliku pozornost poklonio i pejzažu. Pejzaž je kod njega samostalna literarna tema i jedan od važnih konstitutivnih odrednica novelistike i putopisne proze,a kasnije i poezije.

Kompleksnost čovjekova bića, u radosti i ljubavi, boli i patnji, zaodjevena u ruho savršene forme, ostvarena je u punoj snazi u svemu što je Matoš pisao.

U njegova najpoznatija djela možemo nabrojiti djela kao što su Iverje, Novo Iverje, Ogledi, Vidici i putovi, Umorne priče, Naši ljudi i kraljevi, Tri humoreske, Moralist i druge satire, Život za milijune, Pečalba, putopis Oko Lobora.

Prigodni pano u izložbenom dijelu Škole priredili su i crtali  učenici Tea Cvitanović, 2.c i Šimun Antičić Lović, 2.l razred s knjižničarkom Dražanom Filipović.