Klara Andrijašević mlada je, ambiciozna i uspješna makarska atletičarka čija postignuća nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Izdvojila je svoje vrijeme i spremno sudjelovala u nastavku projekta „Razgovori s Andrijom“. Upravo njenim intervjuom zaključujemo projekt za ovu školsku godinu. Ovaj smo intervju koncipirali u nešto drukčijem smislu od prošloga. Započeli smo s posjetom učionici 2.a razreda u kojoj je i sama Klara nekada bila. Tamo je Klara imala priliku odgovarati na mnogobrojna pitanja koja su joj postavljali znatiželjni učenici. Nakon uspješne provedbe prvoga dijela intervjua, zaputili smo se u školsku knjižnicu gdje smo s pitanjima nastavili u društvu fra Andrije u ugodnoj atmosferi. Vrijeme u dobrom društvu brzo prolazi pa smo tako s intervjuom bili gotovi, a da toga nismo bili niti svjesni. Još jednom se zahvaljujemo Klari na izdvojenom vremenu i lijepoj suradnji, a njene odgovore na raznolika pitanja učenika 2.a pročitajte u nastavku.

Što te motivira?

Dobro pitanje. Prvenstveno rezultati. Kad vidim da mi se vraća onoliko koliko dajem. To mi je možda najveći motivator. Ako sve savršeno odradiš to je samo pokazatelj tvoga rada, ali se često dogodi da se ne odvije sve po planu. Motivaciju nađem u znanju da će se kroz sljedeću utrku ili par godina pokazati cilj i rad.

Kako si uspijevala uskladiti fakultet i treninge?

Živjela sam u Makarskoj i putovala sam busom svaki dan Makarska-Split. U 6 sati ujutro je bio bus za Split gdje bih došla u 7:30. Faks je započinjao u 8 i trajao do 17h te bih u 17:30 hvatala bus za Makarsku. U Makarsku bih se vratila u 19h i odmah išla na trening koji bi trajao do 22h. Bilo mi je dosta teško. U tome svemu mi je patilo spavanje, ali i društveni život. Što se tiče usklađivanja, vjerujem da se apsolutno sve može iskombinirati – i društveni život i treniranje, bilo rekreativno ili profesionalno, ali morate biti uporni, da kad zapne ne odustanete, već se samo dignete i nastavite. Stvarno možete sve!

Zašto si se odlučila istovremeno pohađati dva fakulteta?

Upisala sam biologiju mora – to je redovni državni faks. Prilikom upisa sam se bojala da nešto ne zeznem i tijekom svega ne izgubim pravo na školovanje što je bilo vrlo moguće s obzirom na česta putovanja i treninge. Zapravo nisam znala kako faks funkcionira ni što me čeka, jer vas, nažalost, u srednjoj školi nitko ne pripremi na ono što dolazi. Na kraju to ništa nije toliko strašno. Drugi faks sam upisala početno iz razloga da imam backup plan ako zeznem biologiju. Volim imati opcije jer znam da bih poludjela kada bih izgubila pravo na školovanje i ostala bez faksa, samo s atletikom. Želim nešto raditi i nakon atletike jer je karijera samo do neke 35. godine, a nakon toga je život. Tako sam upisala dva fakulteta i nisam vjerovala da ću oba završiti i uspjeti, ali evo, ipak jesam.

Zašto si se odlučila studirati biologiju mora uz kineziologiju?

S obzirom da je pitanje vrlo slično prošlomu, mogu odgovoriti na pitanje zašto baš biologija mora. To je bilo zanimljivo jer mi je plan bio upisati nešto s biologijom – obožavala sam i biologiju i kemiju. Prvi mi je cilj bila medicina, ali sam shvatila da to dugo traje i da ne želim studirati sedam do deset godina te mi se nije sviđala opcija doktora u Hrvatskoj. Sljedeći je bio smjer biologija i kemija, ali to najčešće bude profesorski smjer. Ova mi je kombinacija bila prva na listi sve do zadnjega dana u 23:58 kada sam zamijenila prioritete i stavila biologiju mora na prvo mjesto. Nakon toga je sustav zablokirao i ja nisam znala što sam upisala. Tada mi je atletika bila glavni cilj pa sam razmišljala da je bitno samo da faks ima veze s biologijom i da ga lako mogu promijeniti ako mi se ne svidi. Drago mi je što sam na kraju upisala biologiju mora jer sam cijeli život na moru i posebno sam s njim povezana.

Isplati li se toliko raditi?

Financijski, u atletici, ne, ali u svemu ostalome da. Za svoje ime, za svoje rezultate, za budućnost, za prijateljstva u čitavome svijetu – ta putovanja na koja idem zbog dobrih rezultata smatram najboljima, jer naravno, da nemam dobre rezultate vjerojatno ne bih izašla van Hrvatske s atletikom. Dosta sam komunikativna i prijateljstva su mi u atletici jako važna. Tako da, isplati se raditi, pogotovo na faksu. Pazite da odmah u startu krenete snažno i učite i više nego što je potrebno jer je prva godina najteža, a skupa s drugom i odlučujuća.

Jesi li ikad poželjela odustati?

Nisam. Bilo je stvarno teških situacija u kojima nije išlo sve kako sam planirala. 2019. sam slomila drugo rame te mi je to bio težak period jer sam tada upisala faks. Mislila sam da ću prestati s atletikom, ali na kraju sam shvatila da je to samo jedan težak period. Tada nisam odustala i neću.

Što ti je bilo najteže na fakultetu?

Prva godina – sve je novo, još sam putovala svaki dan Makarska-Split, nova prijateljstva. Prva je godina faksa dosta „šokovita“ svima pa će vjerojatno biti i vama. Druga je godina faksa eliminacijska i tu budu najteži predmeti. Cilj je faksa da što više ljudi prestane studirati.

Od svih država koje si posjetila na svojim natjecanjima, koja ti je bila najzanimljivija?

Definitivno Kina. Mislim da je to možda i očekivan odgovor jer je sve drukčije nego kod nas. Tamo sam bila na Svjetskim sveučilišnim igrama u kolovozu i to mi je definitivno najsavršenije iskustvo. Van toga što sam imala natjecanja, upoznala sam puno ljudi i istražila sam grad. Mi smo bili smješteni u olimpijskome selu koje je bilo izgrađeno samo za nas. Uz to selo vežem jednu zanimljivu priču, a to je da su stvarali umjetnu kišu za nas, a kada bi stvarno padala kiša onda bi topovima razbijali oblake kako u selu ne bi bilo kiše.

Jesi li oduvijek znala da ćeš se baviti atletikom?

Zapravo je zanimljiva činjenica da sam sa šest godina imala prvi atletski trening te sam bila na natjecanju i osvojila dvije medalje. Zbog tadašnjega trenera, koji je bio malo stariji i grublji, sam rekla da nikada više u životu neću trenirati atletiku. Rekla sam da nema šanse da ikada više dođem na atletsku stazu i eto, sad sam profesionalna atletičarka. Da me je netko sa 16 godina pitao postoji li mogućnost da se krenem baviti atletikom, rekla bih milijun posto ne, a par sam mjeseci nakon toga postala atletičarka. Sve se okrene u par dana.

Zašto tako kasno krenuti sa sportom?

Ja sam zapravo s atletikom krenula u drugome srednje. Nije kasno jer što kasnije krenete u mojoj disciplini to bolje, jer je vrhunac negdje sa 28 do 23 godine, dok je naprimjer u sprintu to dosta ranije. Prema tome nije kasno, ali opet ovisi koliko ćete si toga zadati u startu, koliko ćete trenirati i koliko ste motivirani. Zanimljivo je to što većina ne može odoljeti mladenačkome životu i alkoholu, dok ja naprimjer ne mogu tako lako otići i opiti se ili izaći u neke klubove. Moram paziti na dosta sitnica, ali ja sam bila spremna na to i stvarno uživam u tome što radim. Evo, ja u jednoj godini imam samo dva tjedna u kojima mogu raditi što želim i ići gdje želim. To je ta disciplina koja je u atletici izuzetno bitna.

Kad ideš na natjecanja stigneš li razgledati grad?

Sa reprezentacijom najčešće ne jer je tada sve to jako striktno. Od šest puta što sam bila u Istanbulu sam samo jednom bila u centru i to na sat vremena. Kad idem na meetinge većinu vremena provedem u busu i avionu, a ne u gradu. Također postoje određena pravila prije svakoga natjecanja, sportski rituali, kao naprimjer da ne smijem previše šetati. Prema tome, dosta razgledam nakon natjecanja kada ostanem jedan dan duže.

Jesi li imala vremena za društveni život dok si pohađala faks?

Pa zapravo sam dosta dobro to iskombinirala. Najčešće bih navečer išla na druženja s ekipom ili bi išli na zabave kod nekoga doma. U Splitu imam dosta dobru ekipu prijatelja s faksa s kojima se, nažalost, zbog obaveza već dugo nisam vidjela. Teško mi je iskombinirati da sa svim prijateljima redovito idem vani. Sad sam u ovom periodu sportske sezone najmanje aktivna u društvenome životu. Nakon mnoštva kreativnih pitanja učenika, otišli smo do knjižnice i Klari postavili još pokoje pitanje na koje prethodno nismo dobili odgovor.

Koliko se, i je li se, srednja škola promijenila od kada si ti zadnji put bila u njenim klupama?

Zapravo se i nije toliko promijenila. Izvana je sve ostalo isto, samo su se neki profesori promijenili, a fizički je sama škola po meni ostala ista.

Koja je tvoja najdraža srednjoškolska uspomena?

Susretljivost profesora nakon operacije i općenito što se tiče sporta. A školske uspomene… naravno, kave između odmora sa ekipom i druženje. Prije smo saznali da ti je engleski bio najmrži predmet, a sada nam reci koji ti je bio najdraži. Biologija, od prvoga do zadnjega dana. Na koncu sam i upisala biologiju mora.

Koliko ti je bila važna podrška profesora i prijatelja u tom razdoblju?

Bez toga svakako ne bi funkcionirao ni sportski, a ni školski život. Tek sam u srednjoj školi krenula putem profesionalnoga sporta pa nije bilo toliko intenzivno kao sada. Vjerojatno bi mi bilo puno teže da sam tada imala profesionalni život kakav imam sada. Imala sam veliku podršku od strane profesora i nikada nisam imala nikakvih problema. Iz toga razdoblja imam samo najbolje uspomene.

Koliki stres ti je predstavljala državna matura i na koji način si se pripremala?

Nije mi apsolutno bila stres, samo sam biologiju učila malo duže jer sam to željela dobro napisati. Što se tiče hrvatskoga, matematike i engleskoga to sam uglavnom učila tijekom putovanja u autobusima i autu. Za te se predmete nisam posebno pripremala jer sam ih dosta dobro usvojila tijekom četiri godine srednje škole. Nije bilo nekog velikog spremanja za maturu. Što se tiče samoga stresa, stres je to svima, ali nije to ništa strašno i kada prođe shvatiš da je matura sitnica za proći.

Kako se i kada rodila tvoja ljubav prema sportu?

Mogu reći da sam od rođenja bila sportsko dijete. Uvijek kažem da se čovjek rodi kao sportaš ili ne, teško da se postaje sportašem. Od malena sam imala težnju prema sportu i natjecanjima. Od rolanja, preko školice pa sve do danas.

Kada si osjetila da je baš „to to“ što se tiče tvoje sportske karijere?

Kada sam vidjela da rezultati idu i da sam talentirana za sport. Kada sam shvatila što sve svojim radom mogu postići i da me to čini sretnom. To mi je bio najbolji pokazatelj da je „to to“.

Na koji si trenutak u svojoj karijeri najponosnija?

Na mediteransko zlato iz Valencie od prošle godine.

Kako se nosiš s neuspjehom?

Uvijek dobro analiziram zašto mi je neki neuspjeh došao. Najčešće to budu neke vanjske okolnosti nevezane uz moju spremnost, od ružnoga vremena do drugih parametara. Naravno da znam da to nije kraj svijeta i da me čeka sljedeće natjecanje te da je to sastavni dio sporta. To me gradi kao osobu i ne smatram to lošim.

Kako se nosiš sa kritikama?

Ovisi od kojih ljudi dolaze. Ako kritiku daje neka osoba koja razumije to što govori, zapravo mi je drago da mi je upućuje. Volim čuti kritike ako su od prave osobe.

Koliko je važan odnos sportaša i trenera?

Pa komunikacija je najvažnija. Bez komunikacije s trenerom ne možeš postići određene rezultate. Jako je važno da on razumije kako se osjećaš na nekom treningu ili ako imaš loš dan na fakultetu. Bez komunikacije nema uspjeha.

Koliko je zahtjevno biti profesionalni sportaš, osobito u Makarskoj?

Dosta je zahtjevno jer nemamo određene stvari koje su u Zagrebu puno dostupnije. Ima dosta mana, ali kada sam birala između ostanka u Makarskoj i odlaska u Zagreb, prevagnula je Makarska jer je ipak bilo više pozitivnih nego negativnih stvari. Sad sam zadovoljna svojom odlukom i drago mi je što sam ostala tu.

Smatraš li da mladi imaju dovoljno mogućnosti bavljenja sportom u Makarskoj?

Ovisi o kojem sportu. Atletika je meni omogućena jer mi je potrebna atletska staza, ali za neke sportove Makarska nije pogodna, osobito zato što mnogih sportova i nema. Nadam se da će se to kroz budućnost promijeniti. Smatram da se može postići visoka razina sporta u Makarskoj, ali to opet ovisi o samome sportu i o ambicijama osobe.

Tko ti je najveća podrška u svemu što radiš?

Obitelj, prijatelji i trener. Čime se baviš kada ne treniraš? Prije sam samo učila, a sad uglavnom idem na druženja i šetnje van treninga.

Tko je tvoj uzor?

Bakina sestra. Ona je bila profesionalna atletičarka. Postigla je četvrto mjesto na Svjetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama, završila je pravo, a danas je predsjednica sportskoga saveza BiH. Mogu reći da mi je ona i karakterno i sportski najveći uzor.

Što bi danas poručila mlađoj verziji sebe?

Više vjeruj u sebe i možeš i ono što misliš da ne možeš.

Gdje se vidiš za deset godina?

Ne znam hoću li i dalje biti atletičarka. Trenutni mi je plan nastupiti na Olimpijskim igrama 2028. i 2032. Za deset je godina 2034. pa se nadam da će mi se to ostvariti. Nadam se i da ću se ostvariti kao žena izvan atletike, imati djecu i normalan život.

Jedna stvar koju bi promijenila u Makarskoj je?

Bolji i aktivniji zimski život. Da ljudi koji tu žive imaju više mogućnosti, a ne da je sve fokusirano na ljeto.

Postoji li neka odluka koju si donijela, a voljela bi je promijeniti?

Ne.

Privlače li te ekstremni sportovi?

Privlače, najviše skokovi sa planina i skokovi padobranom.

Postoji li nešto što želiš učiniti, a nikada nisi?

Skočiti iz aviona s padobranom.

Kako bi se opisala u tri riječi?

Uporna, tvrdoglava, marljiva.

Koji je tvoj najveći strah?

Gubitak ili bolest bližnjih.

Koje je najvažnije obećanje koje si dala sama sebi?

Da se nikada neću promijeniti kao osoba, bez obzira na rezultate.

Kao i u prethodnome razgovoru ugodnom i Klari smo postavili kratka, ali zanimljiva ili-ili pitanja:

Organiziranost ili spontanost? Spontanost.

Biologija ili TZK? Biologija.

Dobar koncert ili dobro putovanje? Dobro putovanje.

Meksička ili kineska kuhinja? Meksička.

Automobil ili motor? Automobil.

Kuhanje ili menza? Kuhanje.

Život u Hrvatskoj ili život vanka? Život u Hrvatskoj.

Instagram ili TikTok? Instagram.

Jutarnji ili večernji tip osobe? Večernji tip osobe.

Romantična drama ili komedija? Komedija.

Mačka ili pas? Težak odabir, ne mogu odgovoriti.

Ispit ili kolokvij? Kolokvij.

Štikle ili patike? Patike.

I za kraj navodimo neke Klarine zadivljujuće uspjehe: osobni rekord na 4 kruga: 4 minute 17 sekundi; najveći rezultat: Mediteransko zlato (natjecanje 28 država); srušeni rekord: najbrža Hrvatica od 1984. (ne računajući SFRJ, najbrža Hrvatica ikad).

Ostaje joj još samo srušiti rekord Slobodanke Čolović kako bi i službeno postala najbrža Hrvatica na 1500 metara u povijesti.